Ovo nije obrana filozofije.
Filozofiji obrana zapravo nije ni potrebna.
Nisu je ugasila stoljeća promjena, političkih sustava, religijskih sukoba, znanstvenih revolucija, pa neće ni pogrdno korištenje riječi „filozofirati“.
Ovo je nešto drugo.
Ovo je poziv na povratak filozofiji.
Poziv da ponovno postavljamo pitanja.
Da ne prihvaćamo automatski svaki odgovor samo zato što dolazi iz autoriteta.
Da tražimo širinu tamo gdje nam se nudi samo fragment.
I dubinu tamo gdje se od nas očekuje da ostanemo na površini.
Dugo se na različite načine pokušavala obezvrijediti sama riječ filozofija.
U svakodnevnom govoru filozofiranje se ponekad svodi na svaštarenje.
Na beskonačno pričanje bez rezultata.
Na političku raspravu u birtiji.
„Vidi ga, opet filozofira.“
Čovjek koji se nikada ozbiljnije nije susreo s poviješću filozofije vrlo lako iz toga može zaključiti da je filozofija nešto nekonkretno.
Nešto što nema veze sa stvarnim životom.
Možda čak i nešto beskorisno.
A teško je zamisliti zaključak koji je udaljeniji od povijesne stvarnosti.
Filozofija nije nastala u birtiji
Dovoljno je vratiti se u staru Grčku.
U vrijeme kada su Zeus, Atena, Apolon i drugi bogovi bili duboko prisutni u kolektivnoj slici svijeta, nastajali su i misaoni sustavi koji će stoljećima kasnije ostati jednim od temelja europske kulture i civilizacije.
Platon je zapisivao dijaloge koji su sve samo ne „birtijaške priče“.
Što je pravda?
Što je znanje?
Što je dobro?
Što je duša?
Kako treba živjeti?
Što je istinito?
Kako bi trebalo urediti društvo?
To nisu mala pitanja.
Platon se doista bavio i političkim uređenjem.
Nije ostao samo u teoriji.
Putovao je na Siciliju i pokušavao utjecati na političke prilike u Sirakuzi, osobito kroz odnos s Dionom i Dionizijem II.
Znamo da ti pokušaji nisu završili onako kako je filozof zamišljao.
I upravo je to zanimljivo.
Čak ni jedan Platon nije mogao jednostavno uzeti filozofsku ideju, odnijeti je vladaru i očekivati da će društvo od sljedećeg ponedjeljka početi funkcionirati prema načelima mudrosti.
Politika ima vlastitu dinamiku.
Moć ima vlastitu logiku.
Ali to ne znači da filozofija nema što reći o društvu.
Naprotiv.
Treba li se filozof baviti politikom?
Po mom mišljenju, filozof se ne mora baviti politikom. (čak bih rekao i ne smije jer je filozofija ontološki viša od politike)
Filozofija se nikako ne bi smjela svesti na komentiranje dnevne politike.
Ali može li filozofija pomoći da bolje razmišljamo o tome kako uređujemo društvo?
Naravno da može.
To je velika razlika.
Politička filozofija postavlja pitanja koja su puno starija i dublja od pitanja tko će pobijediti na sljedećim izborima.
Što je pravedno društvo?
Što je sloboda?
Gdje završava sloboda pojedinca?
Što državu čini legitimnom?
Što je vlast?
Postoji li granica poslušnosti?
Što pojedinac duguje zajednici, a što zajednica pojedincu?
To su filozofska pitanja.
I bit će aktualna dugo nakon što današnji političari postanu fusnote u udžbenicima.
Što riječ filozofija zapravo znači?
Vrijedi se vratiti samoj riječi.
Philein znači voljeti, biti privržen, težiti nečemu.
Sophia znači mudrost.
Philosophia je zato doslovno ljubav prema mudrosti.
Filozof nije čovjek koji tvrdi da sve zna.
U izvornom smislu gotovo suprotno.
To je čovjek koji teži mudrosti.
Koji je traži.
Koji postavlja pitanja upravo zato što zna da još nema sve odgovore.
Meni je taj izvorni smisao riječi posebno važan.
Jer filozofija ne počinje odgovorom.
Počinje čuđenjem.
Pitanjem.
Sumnjom.
Osjećajem da iza onoga što nam izgleda očito možda postoji nešto dublje.
Prije Sokrata postojala su još veća pitanja
Posebno su zanimljivi predsokratovci.
Njih nije primarno zanimalo tko će dobiti sljedeći politički sukob u polisu.
Pitali su se od čega je svijet sastavljen.
Što je prvo načelo prirode?
Što je promjena?
Postoji li nešto što ostaje isto dok se sve ostalo mijenja?
Je li temelj svega voda?
Vatra?
Broj?
Beskonačno?
Jedno?
Heraklit govori o promjeni.
Parmenid o biću.
Pitagorejci o broju i skladu.
Anaksimandar govori o apeironu, neograničenom.
To su gotovo kozmička pitanja.
Nije slučajno da je Nietzsche mnogo stoljeća poslije pokazivao posebno zanimanje upravo za predsokratovce i pisao o njima u djelu Filozofija u tragičnom razdoblju Grka.
U njima je vidio nešto neposredno, veliko i stvaralačko.
Filozofiju koja još nije bila zatvorena u akademske ladice.
Filozofiju koja pokušava razumjeti samu strukturu stvarnosti.
Metafizika je stoljećima bila u središtu filozofije
Danas riječ metafizika kod nekih ljudi izaziva sličnu reakciju kao riječ filozofija.
„Aha, nešto apstraktno.“
Ali metafizika je stoljećima bila jedna od središnjih filozofskih disciplina.
Ona pita:
Što postoji?
Što je stvarnost?
Što je vrijeme?
Što je prostor?
Što je uzrok?
Što je čovjek?
Postoji li svrha?
Kakav je odnos uma i materije?
Što je svijest?
U konačnici dolazimo i do pitanja koja ljudi postavljaju otkad znamo za sebe:
Tko smo?
Odakle dolazimo?
Zašto smo ovdje?
I kamo idemo?
Možemo na njih ponuditi religijski odgovor.
Znanstveni odgovor.
Filozofski odgovor.
Možemo zaključiti i da konačan odgovor nemamo.
Ali samo pitanje neće nestati zato što smo ga proglasili nepraktičnim.
Kršćanstvo nije jednostavno odbacilo grčku filozofiju
Još je zanimljivije što dolazak kršćanstva nije izbrisao grčku filozofiju.
Dogodilo se nešto puno složenije.
Kršćanski mislioci počeli su intenzivno razgovarati s njom.
Augustin je bio snažno obilježen platonističkom i neoplatonističkom mišlju.
Mnogo stoljeća kasnije Toma Akvinski gradio je monumentalni teološko-filozofski sustav oslanjajući se i na Aristotela.
Drugim riječima, stvarali su se pokušaji povezivanja:
vjere i razuma
objave i filozofije
kršćanske teologije i grčkog misaonog nasljeđa.
To samo po sebi pokazuje koliko je starogrčka filozofija duboko utjecala na ono što danas nazivamo zapadnom civilizacijom.
Njezini tragovi nisu ostali samo u knjigama o filozofiji.
Ušli su u teologiju.
Pravo.
Politiku.
Etiku.
Znanost.
Obrazovanje.
I u sam način na koji Zapad stoljećima postavlja pitanja.
Iz filozofije su se postupno izdvajale znanosti
Nekada nije postojala današnja stroga podjela na desetke i stotine znanstvenih disciplina.
Proučavanje prirode dugo je bilo dio onoga što se nazivalo prirodnom filozofijom.
S vremenom su se pojedina područja osamostaljivala.
Fizika.
Psihologija.
Sociologija.
Političke znanosti.
Logika se snažno povezala s matematikom i računarstvom.
Filozofija nije „izgubila“ te discipline.
Mogli bismo prije reći da je pomogla stvoriti intelektualni prostor u kojem su se mogle razviti.
A kada se znanstvene discipline odvoje i specijaliziraju, filozofija ponovno postavlja drugo pitanje:
Što sve to zajedno znači?
Tu njezina uloga ponovno postaje važna.
Od Kanta i Hegela do Marxa
Ne možemo govoriti o oblikovanju moderne zapadnjačke misli bez filozofije.
Njemački klasični idealizam ostavio je golem trag.
Kant.
Fichte.
Schelling.
Hegel.
Svaki na svoj način pokušavao je odgovoriti na pitanja o granicama spoznaje, odnosu subjekta i objekta, slobodi, povijesti i strukturi stvarnosti.
Nakon Hegela dolazi i Marx.
Bez obzira na to što netko misli o marksizmu i njegovim kasnijim političkim interpretacijama, teško je razumjeti Marxovu misao bez razumijevanja njegova odnosa prema Hegelu.
A nakon njih dolazi čitav niz novih pravaca.
Egzistencijalizam.
Fenomenologija.
Hermeneutika.
Analitička filozofija.
Filozofija znanosti.
Filozofija jezika.
Filozofija uma.
I opet dolazimo do istog zaključka:
filozofija nije nekakav usputni razgovor između ljudi koji imaju previše slobodnog vremena.
Ona je sudjelovala u oblikovanju načina na koji cijele civilizacije razumiju čovjeka i svijet.
Problem vremena u kojem stalno „pitamo struku“
Nemam ništa protiv stručnosti.
Naprotiv.
Kada mi treba kirurg, želim kirurga.
Kada treba projektirati most, želim inženjera koji zna što radi.
Kada treba analizirati određenu bolest, želim ljude koji su godinama proučavali upravo to područje.
Ali postoji problem kada rečenica „pitajmo struku“ postane završetak svakog razgovora.
Jer stručnjak po definiciji proučava određeno područje.
To je njegova snaga.
Ali ponekad i njegova granica.
Netko može izuzetno dobro poznavati jedan mali fragment stvarnosti, a da pritom uopće ne promatra odnos tog fragmenta prema široj slici.
Stručnost nam daje dubinu unutar područja. Filozofija nas tjera da ponovno pogledamo cijelu kartu.
A potrebno nam je oboje.
U vremenu specijalizacije često nam nedostaje upravo holistički pristup.
Kako se biologija povezuje s psihologijom?
Kako tehnologija utječe na društvo?
Kako ekonomija utječe na čovjekovu sliku vlastite vrijednosti?
Koja je veza fizike i metafizike?
Što nova saznanja o svijesti znače za našu filozofsku sliku čovjeka?
To nisu pitanja jedne struke.
Znanost i duhovnost ponovno će morati razgovarati
Već sam pisao o temama koje se nalaze na granici znanosti, filozofije, svijesti i duhovnosti. Pročitaj članak ovdje
Ne mislim pritom da trebamo odbaciti znanstvenu metodu i zamijeniti je proizvoljnim vjerovanjem.
Upravo suprotno.
Ali mislim da će za neka velika pitanja budućnosti biti potrebno ponovno otvoriti razgovor između područja koja smo predugo držali odvojena.
Ako ponovno počnemo ozbiljno raspravljati o prirodi svijesti, prostoru, vremenu, strukturi materije ili čak nekim alternativnim interpretacijama pojma etera, takav razgovor neće moći ostati samo tehnički.
Trebat će nam i filozofija.
Jer prije svakog mjerenja postoji pitanje:
Što zapravo mjerimo?
A iza njega:
Što mislimo da stvarnost jest?
To je već filozofija.
Filozofija, religija, mistika i umjetnost
Prepliće li se filozofija s religijom?
Da.
S umjetnošću?
Naravno.
S mistikom?
Kroz povijest vrlo često.
Ali to ne znači da ih trebamo poistovjetiti.
Filozofija ima vlastitu metodu.
Argument.
Pojam.
Razlikovanje.
Sumnju.
Raspravu.
Logiku.
Religija može krenuti od objave.
Mistika od neposrednog iskustva.
Umjetnost od stvaralačkog izraza.
Filozofija pita:
Što to znači?
Je li tvrdnja dosljedna?
Koje su njezine posljedice?
Možemo li je racionalno braniti?
Upravo zato joj treba priznati vlastiti dio u toj velikoj ljudskoj potrazi za razumijevanjem.
Možda je vrijeme političara i generala doista iscrpljeno
U potpunosti razumijem i podržavam stav da nas svijet u kojem neprestano slušamo samo političare i generale više ne vodi naročito daleko.
Možda je vrijeme da češće čujemo:
umjetnike
filozofe
znanstvenike
mistike
duhovne učitelje
i ljude koji se usuđuju gledati stvarnost izvan okvira dnevne borbe za moć.
To ne znači predati upravljanje državom pjesnicima.
Niti proglasiti svakog mistika stručnjakom za ekonomiju.
Znači vratiti širinu javnom razgovoru.
Jer društvo u kojem razgovaramo samo o moći, novcu, izborima, ratovima i geopolitičkim interesima vrlo brzo zaboravi pitati:
Čemu sve to služi?
Svijet je veći od naših političkih sustava
Carstva nastaju i nestaju.
Države mijenjaju granice.
Valute se pojavljuju i nestaju.
Ideologije dolaze i odlaze.
Generali pobjeđuju i gube.
Politički sustavi koji su svojim suvremenicima izgledali vječni danas postoje samo u knjigama.
Priroda nastavlja djelovati.
Zvijezde se rađaju.
Planeti se kreću.
Život slijedi vlastite zakonitosti.
Iz te perspektive razumijem misao da svijetom u konačnici ne vladaju ljudi, nego zakoni stvarnosti koji su veći od nas.
Netko će ih nazvati zakonima prirode.
Netko kozmičkim zakonima.
Netko božanskim redom.
Tu ponovno ulazimo u prostor filozofije.
Šamani, mistici i filozofi u različitim kulturama stoljećima su pokušavali razumjeti upravo taj širi poredak i čovjekovo mjesto unutar njega.
Ne moramo prihvatiti svaku njihovu tvrdnju.
Ali možda bismo trebali ponovno naučiti postavljati pitanja koja su oni postavljali.
A što je s Indijom?
Zapadna filozofija nije jedina filozofska tradicija.
Indija ima vlastitu drevnu misaonu povijest, u kojoj granice između filozofije, duhovne prakse, metafizike i religije često izgledaju sasvim drukčije nego na Zapadu.
Upanišade.
Vedanta.
Budističke škole.
Razmišljanja o svijesti, Atmanu, Brahmanu, prirodi stvarnosti i oslobođenju.
To je golem zaseban svijet.
Već sam se doticao jednog zanimljivog modernog mosta između Istoka i Zapada kroz priču o Vivekananda–Tesla Foundation.
I možda nam upravo usporedba različitih civilizacijskih tradicija može pomoći da shvatimo koliko je naša današnja podjela između „znanstvenog“, „filozofskog“ i „duhovnog“ povijesno uvjetovana.
Morate li biti profesor filozofije da biste filozofirali?
Ne.
I tu dolazim do onoga što mi je možda najvažnije u ovom tekstu.
Filozofija pripada sveučilištima.
Treba ozbiljno proučavanje.
Treba poznavati Platona, Aristotela, Kanta, Hegela, Nietzschea i druge mislioce.
Ne treba podcjenjivati godine rada ljudi koji se profesionalno bave tim područjem.
Ali filozofska pitanja ne pripadaju samo profesorima.
Ne morate biti „za katedrom“ da biste pitali:
Što je dobar život?
Što je svijest?
Što znači biti slobodan?
Postoji li objektivna istina?
Što je vrijeme?
Je li čovjek samo biološki stroj?
Postoji li dublji red u prirodi?
Koliko naših uvjerenja zaista pripada nama, a koliko smo ih samo preuzeli?
Što ostaje kada maknemo nacionalnost, profesiju, status, novac i društvene uloge?
Tko sam ja?
Već samo ozbiljno zadržavanje na takvom pitanju jest početak filozofiranja.
Povratak filozofiji nije povratak u prošlost
Kada govorim o povratku filozofiji, ne zagovaram povratak u antičku Grčku.
Ne trebamo oblačiti toge.
Ne trebamo pokušavati rekonstruirati Platonovu Akademiju.
Ne trebamo odbaciti tehnologiju ili suvremenu znanost.
Upravo suprotno.
Nikada nismo imali više podataka.
Više stručnjaka.
Više istraživanja.
Više tehnologije.
Više pristupa informacijama.
A možda nikada nije bilo lakše izgubiti se u svim tim fragmentima.
Zato nam ponovno treba pitanje:
Što sve to zajedno znači?
Treba nam mudrost, a ne samo informacija.
Treba nam širina, a ne samo specijalizacija.
Treba nam sposobnost da povežemo stvari koje smo razdvojili.
Znanost.
Umjetnost.
Tehnologiju.
Duhovnost.
Društvo.
Prirodu.
Čovjeka.
Kozmos.
Ovo je poziv na filozofiranje
Zato ovo nije obrana filozofije.
Ona je preživjela puno ozbiljnije napade od rečenice:
„Ma pusti ga, opet filozofira.“
Ovo je poziv.
Možemo ponovno početi postavljati pitanja.
I možemo to činiti čak i ako nemamo diplomu filozofskog fakulteta.
Možemo čitati.
Razgovarati.
Sumnjati.
Uspoređivati različite poglede.
Priznati kada nešto ne znamo.
Pokušati vidjeti cjelinu.
I možda se ponovno malo začuditi svijetu oko sebe.
Jer filozofija počinje upravo tamo.
U trenutku kada ono što smo jučer uzimali zdravo za gotovo danas ponovno pogledamo i pitamo:
Zašto?
Kako?
Što ako nije tako?
I što sve ovo zapravo znači?
Na to putovanje želim vas pozvati i ovim člankom.
Ne zato da svi dođemo do istih odgovora.
Nego zato da ponovno naučimo postavljati bolja pitanja.
